da bosna nebude spanija

“Allah voli one koji se na Njegovom Putu bore u redovima kao da su bedem cvrsti” (As-Saff, 4)
Muslimani na tlu Evrope kada su prestajali biti politicki subjekat u podneblju koje nastanjuju bivali su izlagani genocidu, egzilu, hidžri (prisilnom napuštanju rodne grude), promjeni vjere (pokrštavanju), gušenju nacionalnog identiteta, ekonomskim pritiscima, siromaštvu, prikracenju kulturnih aktivnosti (obrazovanje; slijedenje islamske tradicije, obicaja; slobodna upotreba vlastitog jezika i pisma itd.) do masovnog uništenja njihove duhovne i materijalne baštine (genocidi).

Iskustvo muslimana Španije i Portugalije

Prošlost kao da se iznova ponavlja. Sjetimo se muslimana Španije i Portugalije. Od pada Toleda (1085.) do konacnog prestanka muslimanske vlasti na Pirinejskom poluotoku (pad posljednje utvrde Granade desio se 1492.) proteklo je 300 godina. Za to vrijeme pred muslimanima su stajale tri mogucnosti:
a) iseljenje na podrucja Španije i Portugalije gdje žive istovjernici - muslimani;
b) ostanak pod kršcanskom vlašcu uz politicku, ekonomsku, društvenu i vjersko-kulturnu potcinjenost;
c) pokrštavanje i potpuna asimilacija.
Do 1492. muslimani su prihvatali prve dvije varijante kao mogucnosti svog biološkog opstanka. Onda bivaju prisilno pokrštavani. Iako pokršteni tajno su ispovijedali islam. Kad su na koncu španske vlasti shvatile da se muslimani ne mogu slomiti i prilagoditi tudem, njima stranom nacinu života, pod izlikom da pokršteni muslimani predstavljaju vjersku i politicku opasnost po državu, donijeli su proglas o njihovom konacnom protjerivanju sa svih španskih podrucja. Za svega 5-6 godina na stotine hiljada španskih muslimana ostalo je bez domovine i kao izbjeglice rasuli su se po muslimanskim zemljama (Maroko, Alžir, Tunis, Libija, Egipat, Sirija, Mala Azija).

Alternative

U slucaju da ne može ostvariti slobodu vjeroispovijesti, musliman se mora suociti sa obavezom da emigrira, zapocne džihad ili da vjeru ispovijeda u tajnosti, cekajuci povoljan momenat za iseljenje ili zapocinjanje džihada. život muslimana u društvu u kojem muslimani ne cine vecinu i gdje politicki sistem nije pod njihovim utjecajem nužno izgleda nekompletan, ako ne i nelegitiman.
U postosmanskom periodu, a on za neke evropske i balkanske predjele zapocinje od konca 17. stoljeca i traje sve do naših dana, izvršena je likvidacija (genocid), asimilacija, pokrštavanje i iseljavanje na hiljade muslimanskih porodica. Došlo je do uništenja velikim dijelom ili potpuno, muslimanske duhovne i materijalne kulture.
Udružile su se kršcanske snage u obracunu sa muslimanima na Balkanu i Jugoistocnoj Evropi. Austro-Ugarska, Francuska, Engleska, Italija, a narocito Rusija, opsjednuta mitom o Trecem Rimu, grupišu snage u borbi protiv Osmanske Imperije - tada zaštitnika islama i muslimana na svjetskom planu.

Da li je uvijek dušmanin bio kriv za naš udes? Ne zavisi li u stvari naša sudbina od odnosa spram vjersko-moralnih koncepcija Kur’ana i Sunne? Stvarnost zajednickog življenja, dijeljenje iste zemlje, vode i neba dovodi do raznih situacija. Stvar se ne završava pukim postojanjem grupe ljudi sa svojim obicajima i tradicijom ovdje i egzistencijom druge zajednice sa svojim obicajima i naslijedem, tj. drugacijim, potpuno u necemu suprotnim pogledom na svijet na bliskom mjestu, tu pored. Vremenom dolazi do infiltriranja obicaja i shvatanja onog “drugog”, do asimilacije, cak stvorenja se miješaju jedno s drugim (ženidbe). Tako je izravan kontakt, susjedstvo sa kršcanima, poslovno miješanje s njima, ali i ženidbene veze prouzrocio odredene novotarije u životu muslimana Andaluzije (Španije). Zajedno sa kršcanima poceli su proslavljati rodendan Isaa, a.s., gregorijanski kalendar poceo je potiskivati lunarni, hidžretski, u toku proslava pravili su slatkiše, slana peciva i figure od tijesta, razmjenjivali poklone u vidu suvenira i slika sa raznim prizorima, kitili jelke sa slatkišima, ukrasima i svijecama, zatvarali bi ducane kršcanskih praznicnih dana, svecano se oblacili i slavili. Ovo se dešavalo u januaru, potom na Duhove (sveta trojica), na dan Isaaovog, a.s., rodenja.

Kad muslimani pocinju prihvatati od Istine ono što im odgovara ili pocinju smišljati Istinu u kojoj se vidi licni interes, a zaboravljaju da Objavljena Poruka donosi ciljeve, vjecne, nepromjenljive, usmjeravajuce principe, koji treba da vode naš unutarnji život i sve naše akcije, javne i privatne - dolaze razna iskušenja kako za individuu tako i za kolektiv.
Mala digresija: u španjolskoj televizijskoj seriji nedavno prikazanoj na TV OBN “Rekvijem za Granadu” ima toliko istine. Teško nam je priznati da su muslimani u stvari gubili zemlje i gradove zbog sitnog licnog interesa (npr. za 10 m. zelene svile i dvije kese novcica), a vladar, onaj koji treba da predvodi narod i bude mu uzor u svemu, usljed kompleksa, frustracija, nedostatka imuniteta, dopušta da ljubav prema Španjolki potpuno ovlada njime tako da joj sve stavlja pred noge (uzoritu ženu, sina, Granadu, sudbinu naroda). Izgleda da bi bila najpikantnija (usudujem se reci najbliža istini), bila historija muslimanskih naroda i carstava data kroz životopise raznih Izabela i Rokselana. A možda smo ipak bezdušno kriticni prema tim mocnim damama iz prošlosti, zar nismo svjedoci da danas, i kod nas i na drugim meridijanima gdje žive muslimani, ulogu Izabela i Rokselana cesto bolje igraju u životu, i onih malih i velikih ljudi, neke žene koje se odazivaju imenima Hašmeta, Šefika, Mahira...

Postosmanski period življenja Bošnjaka

Usljed nekritickog odnosa prema tekovinama zapadne civilizacije od dolaska austrougarske vladavine polahko se gubila naša islamska kultura, rastakalo se naše muslimansko bice. U vrijeme izmedu dva rata ta tendencija je nastavljena s tim što su u tom periodu došle do izražaja negativne posljedice evropskog nacina života (alkoholizam, kocka, nezakonito bogacenje, prostitucija itd.).
Muslimani koji su izmakli genocidima koji su slijedili, a nisu se opredijelili za odlazak u Tursku od Berlinskog kongresa pa dalje morali su se naci i snaci u novim okolnostima života, odvojeni od islamskog svijeta, sa vladarima kršcanima. Bošnjaci su preživjeli meduratni period parlamentarne demokratije, ali u stvari demokratije i slobode samo za neke narode, period šestojanuarske diktature, fašistickog divljanja u Drugom svjetskom ratu, višedecenijsku vladavinu komunizma. Prošlo je više od sto godina od Berlinskog kongresa (1878.), od vremena odvajanja od islamskog svijeta, a Bošnjaci, evropski narod islamske vjere, u treci milenij ulaze takavi kakvi ulaze. Više od 4 miliona Bošnjaka danas živi u Turskoj, a u ostale zemlje svijeta samo u ovom ratu izbjeglo je više od l,5 miliona Bošnjaka, dok ih je preko 200.000 ubijeno. Bosnu i Hercegovinu zovemo zemljom maticom, daj Bože da ona to i dalje ostane, da mi poput muslimana Španije ne odbrojavamo svojih 300 godina nestajanja.

Od odlaska Turaka protekli rat je deseti, po svojim razmjerama najrazorniji genocid nad Bošnjacima - muslimanima. Desetinama godina krvožedne komšije pale naša sela, ruše naše gradove, kolju naše ljude, siluju naše žene, sakate našu djecu - poslije svakog genocida Bošnjaci bivali su teritorijalno sabijeniji i malobrojniji. U talasima napuštali su Bosnu tako da danas u dijaspori ima tri puta više Bošnjaka nego u matici zemlji. Šta je u ovom ratu naša svakovrsna patnja, svekolika bol: opomena, kazna, kušnja, zulum, posljedica vlastitog grijeha? Hiljade Allahovih robova u zemlji Bosni stradalo je u ovom ratu. Otišli su s Dunjaluka, a mi smo plakali, tugovali, patili - sve je to ljudski.

Allahu Dragi, utjecem Ti se od strasnog tumacenja dogadaja. Samo su Tebi poznate granice Tvoga odredenja (kadar) i ljudske volje, snage ljudskih nastojanja i naše prave namjere. Neko ce reci i - rat je bio:
- da se dženneti dobrim šehidima napune,
- da Bošnjaci naivnost svoju i haram pobijede,
- da bajrak islama produži sjenu svoju,
- da Bošnjaci muhadžirlukom svojim ljepotu Bosne po Dunjaluku cijelom posiju,
- da se zemlje islamske i sva braca i sestre po vjeri u licu Bosne kao u svom iskušenju ogledaju,
- da se vratimo vjeri i kulturi od koje smo se udaljili.

A onda sve kao i uvijek sumiramo tješeci se: cemu groznicava strast, bojazan od vladavine Zla, kad sve ima svoj smisao, svaki djelic Kreacije i dogadanja je dio Božanskog Nauma. Zaboravljamo da cemo u stvari tek na Danu Sudenja saznati šta je »ovjekovo, a šta Božije, a da na Dunjaluku svim svojim snagama treba na Putu Dobra da se trudimo i da zlo od dobra nastojimo razluciti, jer Bog nam je dao Svoje Upute.

Muslimani Španije su potpuno protjerani, a Bošnjaci su danas teritorijalno sabijeniji i malobrojniji nego ranije, ali je cinjenica da polahko, ali sigurno, pobjeduju svoju naivnost. Prema svijetu koji priznaje samo pravo jacega mora se biti mudar. Sjetimo se da je Zapad mirno promatrao i zlocine Staljina (60 miliona ljudi je ubijeno) i njegovih trabanata po Istocnoj i Južnoj Evropi i dalje (Pol Pot). Obecano je kažnjavanje zlocinaca u Hagu, sudenja su u toku. Ako se sjetimo Španije i samo obecaanje o Hagu licemjerne Evrope izgleda vrlo utješno. Moramo priznati: Evropa puževim koracima ide ka svijetu pravde i tolerancije iako se u to još od francuske revolucije (1789.) zaklinje.

Da li Bošnjaci odista pobjeduju svoju naivnost?

Bošnjaci više ne smiju biti naivan narod. Naivnost smo pokazali gajeci komšijske bratstvo-jedinstvujuce odnose, a u ratu varali su nas zajedno s tim komšijama i strani generali. Poslije dugotrajnih napada na mali grad Srebrenicu, nakon velikog stradanja Bošnjaka dolazi do demilitarizacije Srebrenice. Male snage UNPROFOR-a postavljene su kao “zaštita” stanovništva. Po francuskom generalu Morionu, glavnokomandujucem snaga UN u BiH, demilitarizacija Srebrenice je “model za citavu Bosnu”, pa je na press-konferenciji izjavio strahotu koju tada nije niko komentarisao: “Svi koji žele ostati u ovoj regiji moraju predati oružje! Prvi to cine borci Armije Bosne i Hercegovine, ali ja sam dobio obecanje generala Mladica da ce i Srbi demilitarizirati svoje snage. Istina to ne stoji u potpisanom Sporazumu, ali mi je dao rijec!” (“Oslobodenje”, dan poslije proglašenja Srebrenice zašticenom zonom). Zbog onog što je kasnije doživjela Srebrenica zar Morion nije bar za saslušanja u Hagu?
Bošnjaci ne smiju ostati bez oružja i vojne poduke. Položili su oružje kad je Austro-Ugarska okupirala BiH i tada su prestali biti politicki subjekat. Nekada narod broj jedan u Bosni i Hercegovini postali su objekat liberalno-kapitalisticke vlasti. Kod bošnjackog naroda nestaje vremenom odvažnosti i vojnickog duha, muških vrlina koje su stoljecima krasile Bošnjake na granici izmedu Daru-l -harba i Daru-l-islama. Razvijaju se u narodu “ženske vrline” (samilost, sažaljenje) koje ce umnogome doprinijeti da postanemo lahak plijen za neprijatelje.

Vesternizacija ili islamizacija?

Danas je ocigledno da je tvrdnja da se u Bosni željela uspostaviti islamska republika obicna floskula, izmišljotina cetnika, srpskih masona i Zapada. Bošnjacki politicari eksplicitno su se izjasnili za sekularnu državu, laicko društvo, za prihvatanje evropskih standarda. Obrazovani su na zapadnjackoj literaturi, imaju zapadnjacki svjetonazor, zagovaraju, ako vec moraju, islam kakav Zapadu odgovara (formalisticki, verbalisticki, folkloristicki, manifestantni, getoizirani - drugim rijecima religiju kao privatnu stvar). Zapad se ne boji ovakvog islama. Odavno je on na svojim prostorima getoizirao ljude vjere, tj. razne crkve. U amerikaniziranom društvu sve je dozvoljeno, poroci i društvena zla caruju (droga, alkohol, prostitucija, kriminal). U ovom društvu nema agresivnog ateizma komunistickog sistema, ali svugdje na razne nacine stalno se ruši i razara Božanski Koncept.

Prepušten strastima, porocima i tehnici covjek u takvom društvu ne može biti istinski human. On gubi ljudsko dostojanstvo i slobodu, nestaje njegovog lica covjeka. Odavno se covjek Zapada nalazi u situaciji u kojoj proizvodi vlastitu propast. Svijet je bolestan, jer covjek živi daleko ispod nivoa svoga dostojanstva.
Moderni covjek želio bi da izmijeni okoliš, svijet oko sebe, svjestan pogubnosti života u njemu, ali - kakav paradoks, ne posjeduje ni volju, ni snagu da izmijeni samog sebe. Sa lošim ljudima, moralnim nakazama, bezbožnim tipovima ne gradi se bolji svijet, vec naprotiv ukida se sve humano, civilizirano. Stvarna civilizacija je ona koja je u stvari transendentalna, nadhumana u iskonu. Samo oni ljudi, samo one zajednice - društva koji zbiljski prihvataju ovakav Koncept, pa sve aspekte svoga života ureduju prema njemu istinski su civilizirani. Civilizacija bez Boga i pored prividnih blagodati i lagodnosti koje ugadaju našim strastima je, u stvari, smrtno zastranila civilizacija. Spoznaja Boga, misao o Njemu, temelj je istinski humane civilizacije. Ta beskonacna, velicanstvena misao o Bogu smještena je u samu bit našeg duha, našeg bica, bezuslovno i neprovrjedivo imanentna je covjekovoj fitri.

Zato politika razdvojena od religije i moralnosti ne može obezbijediti blagostanje zajednice, duševni mir pojedinca, mir medu narodima i nestajanje opasnosti od ratnog razaranja.
Ne može se ocekivati da ponašanje covjeka bude ispravno ako nema vjerovanja u konacnu odgovornost pred Bogom za sve ucinjeno i propušteno. Mijenjati nabolje covjeka znaci u stvari iznova ga vezivati za Boga, obnavljati, ucvršcivati zavjete, prihvatati emanete. To znaci cupati covjeka iz carstva zla grijeha, kulta materije, neumjerenosti, podmuklosti, laži i ponosno ga ukljucivati u svijet duha i mira, svijet srece i radosti življenja.

Velika odgovornost ljudi vjere

Uloga islama u našem društvu varira i uslovljena je socio-politickom situacijom. Islam se nalazi na sudbonosnom raskršcu. Nakon minulih decenija agresivnog ateizma, nakon kušanja zapadnjackog kulturno-civilizacijskog modela, nakon iskustava genocida i muhadžirluka islamski aktivisti treba da skiciraju nezavisniju, islamu kompatibilniju buducnost narodne zajednice, jer islamom se ne reguliše samo ibadet nego djelovanje u svim aspektima života. Moramo se trgnuti, uzeti u ruke prirodno pravo koje nam pripada da se sutra u tumacenju svoga stanja ne budemo, kao što to obicno muslimani cine, hvatali za veliku, zaštitnicku rijec - sudbina.

Rad na jacanju društvene uloge islama kod nas usporava umnogome heterogenost narodnog bica, ogromne razlike u uslovima i perspektivi elite iz svijeta vjere, kulture, politike i narodnih masa. Tu su kod nas i sve izraženije razlike u gledištima na islam - ortodoksno, izvanortodoksno, revivalisticko, modernisticko, sekularno. Rezultati djelovanja cesto ne zavise presudno od snage vjerskog žara islamskog radnika nego ponajviše od stepena pristupa medijima i podrške raznih mocnika i institucija. Zašto ne priznati da bavljenje vjerom, rad na vjersko-prosvjetnom planu cesto predstavlja vrlo unosan biznis. To je nešto sasvim novo u islamskoj da’wi, nešto što je odista realnost i kod nas, ali i u drugim zemljama gdje žive muslimani. To bi trebalo problematizirati, o tome otvoreno govoriti i pisati s uvjerenjem da islam ima svoje puteve, da se Allah, dž.š., brine o njemu do Sudnjeg dana, makar mi uvidjeli da su svi oni koji profesionalno govore o njemu ljudi ciji interesi ne idu dalje od njihovih strasti i džepova.

Muslimani su svi zajedno pozvani da cuvaju, prenose, ukorjenjavaju i prezentiraju islamski duh, pogled i ucenje. Vjersko-prosvjetna djelatnost u islamu ne može biti unosan biznis ni neciji monopol. I individualno moramo se brinuti o islamu, njegovom dosljednom tumacenju, razvoju i ocuvanju u našoj sredini. To nam je obaveza, vadžib. Svako onaj ko bi pokušao oduzeti pravo vjerniku da se brine o ovom emanetu pocinio bi prema Allahu veliki grijeh, a na to i nema pravo, jer vjeru mu poklanja Allah i za nju izravno odgovara covjek prvo Bogu.
Ukazujuci na znacaj upucivanja covjeka i njegovog spašavanja od zabluda, neistina, izvitoperivanja, skretanja sa Istinskog Puta Poslanik, a.s., je rekao hazreti Aliju da mu je bolje da njegovim posredstvom, radom i uputom usavrši jednog covjeka, uputi ga Istini i spasi od zabluda, nego da dobije sve što sunce obasjava.
Oni koji preuzmu na sebe odgovornost upoznavanja i pozivanja na dobro, ukazivanja na zlo i grijeh treba da postupaju na najljepši nacin. Treba da imaju samilosti, razumijevanja i ljubavi prema svakom covjeku, pa cak i prema onima koji se služe grubostima, ružnim rijecima i omalovažavanjem, ne smiju biti oni koji stvaraju frakcionaštvo, razjedinjenost, iskljucivost.
Narod je poput djeteta, teško ga je prevariti, zato on osjeti iskrenost rada u ime Allaha, dž.š., prepozna one koji istinski nastoje da se covjek nade u okriljima bogobojaznosti, plemenitosti, pravednosti, tolerantnosti, dobra, lijepog i istinitog. Vjerovanje ide svojim posebnim putevima. Rijetko kada haje za vlast, nacionalne pokrete, “marketing” hijerarhijskih vjerskih organizacija. Njegova snaga je moral, odricanje od života u laži, poniženju, nepravdi, neznanju, zabludi, bestidnosti.

Bosna kao iskušenje islamskom svijetu

Sudbine, bol i patnje muslimana bilo gdje na zemaljskoj kugli trebalo bi da budu briga i odgovornost svih muslimana svijeta. Islamski svijet, premda krije svakovrsni potencijal još uvijek, zbog nenarodnih, neislamskih režima, nema snage da zauzme pravu poziciju u svjetskim, globalnim i regionalnim tokovima i da jasno definiše svoje strateške ciljeve i interese i shodno njima zaštiti muslimanske skupine ma gdje se one nalazile. Muslimani na nivou svjetske zajednice treba da ostvare ekonomsku solidarnost, zatim sveislamsko bratstvo, zajedništvo u vjersko-duhovnoj, moralno-etickoj, kulturnoj i organizacijsko-prakticnoj ravni života.
Danas kada nema više geo-politicke izolacije Bošnjaka islamski svijet pred Allahom, dž.š., nece imati opravdanje ako ne pokaže interes za sveukupno stanje muslimana Bošnjaka, ako im ne pomogne da se uz pomoc islamskih radnika u BiH, istinskih cuvara vjere i kulture bošnjackog naroda, potpuno vrate islamu i postanu u duhovnom smislu dio islamskog svijeta.

Kako da kao muslimani živimo i opstanemo unutar multikulturnog i multireligijskog društva? To je u suštini konceptualni izazov koji zahtijeva nove misaone kategorije, drugacije poimanje islama, te kreativne sposobnosti, ali sve u koordinatama: da se cuvanjem naše vjere i kulture i svekolikih narodnih interesa sprijeci jedanaesti genocid, da bude zemlje Bosne i Hercegovine, u cijeloj Bosni i Hercegovini da bude Bošnjaka, tj. da se vratimo na svoja ognjišta, da Hag ne bude prazno obecanje, tj. da zlocinci budu kažnjeni, da se dobrovoljno ne lišavamo svojih prava, da ne uzmicemo, napušamo stoljetna ognjišta, pristajemo na društveno zlo, da zarad globalizacije ne ucestvujemo u stvaranju hibridne, svjetske religije, jer su takva nastojanja potiranje vlastite duhovne tradicije, oblika ibadeta i duhovnog diskursa. Danas kada narodu prijeti svakovrsno zlo, kada se lahko pristaje uz šejtana medureligijski kvazi-dijalozi i simpoziji sa kojih ne kapaju nikako kapi mudrosti, znanja, blagodeti, mira i srece ni na jedan narod jednako su bez fajde kao i isprazna mudrovanja (brojanja krila meleka, ustanovljavanje sjena i sjenki na duhovnim obzorjima...). Nije dovoljna nacionalna i politicka svijest, a pogotovo ne samo materijalno-tehnicki prosperitet. Naš pecat je islam, mi smo njime kao narod bitno odredeni i on treba da zauzme u životu Bošnjaka onu ulogu koja mu odista pripada.

Osim materijalne pomoci Bošnjacima je potrebna pomoc iz islamskih zemalja na kulturnom, vjersko-obrazovnom i politickom planu. Pomoc je potrebna od onih koji je u stvari mogu dati onim snagama u BiH koje u viziji države i društva imaju na umu Allahov Koncept. Treba Bošnjacima - vjernicima savjet kako da se nadu i snadu u sekularnoj, laicistickoj Bosni sa Bošnjacima kao vladarima, jer to je, u stvari, neka nova Bosna i Hercegovina.
Muslimani BiH imaju dragocijeno iskustvo življenja u komunistickom, ateistickom društvu. Danas smo svjedoci propasti zapadnog modela kulture i civilizacije cije su tekovine Bošnjaci decenijama, usljed kompleksa i frustracija, slijepo prihvatali. Pokazalo se da je to civilizacija moci koja perspektivu svijeta utemeljuje na sili oružja, kojoj je nasilje relevantnije sredstvo od istine i pravde, milosrdnosti i dobrocinstva. Zapadna civilizacija pogazila je Božiji Zakon, uništila moral, obesciljila covjekova nastojanja i ugušila cak i osjecaj srece i blagostanja. Ona smišljeno uništava covjecanstvo raznoraznim krizama i patnjama, na svim stranama svijeta raspaljuje ratove i nerede i prijeti covjecanstvu najstrašnijim ratom u njegovoj povijesti.

Nakon pet stoljeca nepodijeljene hegemonije Zapada na citavom svijetu jasno je da se ne bi moglo izmisliti pogubnije upravljanje planetom. Evropski model kulture i civilizacije iskljucuje transcendentnost, umjetnost nosi sa sobom fakticki ateizam, zaborav Boga, bez humanog je cilja, služi razaranju i uništenju covjeka. Ogranicavajuci pozitivizam iskljucuje najvrjednije dimenzije života: vjeru u Boga, ljubav, umjetnicku kreaciju. Prihvatanje “zapadnjackog” mora biti selektivno i kriticko. Na osnovu islamskih principa treba nastojati ostvariti jedan drugaciji model kulture i života, a što se tice vlastitog naslijeda treba da se zalažemo za afirmiranje, oživljavanje, otimanje od zaborava samo onih vrijednosti naše kulture, umjetnosti i svakodnevno prakse življenja koji se ne kose sa islamom. U ovoj Bosni i Hercegovini, stoljecima zemlji razlicitosti, novo treba svi da gradimo svjesni Božijeg Pogleda.